8 February 2017

... Just an opinion


Disclaimer: u tekstu koji sledi, uzimam pravo na slobodu izražavanja slengom, pozajmicama iz engleskog jezika, pa i po kojom ''ružnom reči''. Stoga, ukoliko ste osetljiviji, nemojte čitati.

Koliko ste puta u životu čuli ovu reč? Nemoguće
Neizvodivo. Nije za tebe. Neće se dogoditi. Sintagme koje kroz vreme evoluiraju i poprimaju neke nove rečenične oblike, ali na kraju znače uvek isto: nemoguće. Sintagme koje vremenom vizualiziramo tako da opisom odgovaraju teškoj vreći, teretu koji si samostalno, ili uz malenu pomoć okoline, slažemo na ono osetljivo mesto gde se inače budi iskra. Iskra koju sadržajem te imaginarne vreće gasimo. Namerno. Ili jednostavno kukavički, odustajemo i dopuštamo da prevlast u našim mislima preuzmu reči te famozne, sveznajuće, zauvek ''brižne'' okoline. Sabotiramo sebe. Linija manjeg otpora uvek se činila bezbolnijom opcijom, ali to je apsolutna varka kojom se povodimo u teškim momentima, situacijama koje se čine bezizlaznim...
Nisam imuna na kukavičluk. Na tu liniju manjeg otpora. Živim tako neko vreme u uverenju kako sam hrabra i kako mogu sve. Ali. Pokleknem, tu i tamo, pod pritiskom tereta. Često i padnem. I tamo, na dnu, dok se davim u sopstvenim g***ima, doživljavam prosvetljenje. Ono koje nema nikakve veze s religijskim, spiritualnim, već prosvetljenje praćeno self-šamarčinom koju si nemilosrdno udaram, jer to niko drugi neće učiniti za mene. Reanimiram se.
Verujem da će se puno vas pronaći u opisu. I to je sasvim u redu. Nismo stvoreni od kamena, nismo uvek i zauvek jaki u meri da nas ništa ne može dodirnuti, slomiti. Ako jesmo, onda sa nama nešto ozbiljno nije u redu. 
U redu je biti slab. Slomiti se.
Ali i ustati, otresti prašinu i ostatke poraza, naučiti lekciju i nastaviti dalje.
Svet nije, niti će ikada stati zato što smo pokleknuli. Zapamtite to.
. . . 
Jedne ledene, kišne srede u novembru pronašla sam se na stazi totalnog bespuća, nepoznanica. Nervozno cupkajući u polutami sive čekaonice, strah sam pokušavala oterati izmišljanjem muzike koja bi se slagala sa snažnim lupanjem srca u ušima. Srca koje bi preskočilo na svaku naznaku nadolazećih koraka. Iščekujući, nadajući se. Lomeći prste. Očekivano, neki od tih nadolazećih koraka bili su i oni koji su nosili moje vesti. I vesti nisu bile dobre.
Nisam paničar. Zapravo, volim da mislim kako nisam.
Uvek se trudim sve poslušati s maksimalnom pažnjom i razumevanjem, bez drame, suza, teatralnosti. To čuvam za u svoja 4 zida. 
Ali nekada se susretnete s ljudima koji će stvoriti dramu za vas i koji će, vrlo efektivno, pogoditi onu žilu koja je vašim bićem kreirani bič koji će vas otresti na dno. Divan osećaj. 
Moj doktor nije bio taktičan. Moj je doktor bio melodramatičan, kritički nastrojen, pesimističan, sveznajući motherfucker koji nije želeo odgovoriti niti na jedno pitanje, već je bučnim monologom celi slučaj osudio na propast. Kataklizmu. Anarhiju i pokop. I u momentu slaganja svih tih radosnih prognoza na moj pregrejani razum, umesto da klonem i krepam kao prebijena zver, u meni se dogodila neverovatna stvar! INAT. Apsolutni, u svojoj najsirovijoj formi balkanosauruski INAT. Siva više nije bila siva, doktor više nije bio osoba kojoj sam bila spremna poveriti život, već informator. Njegova drama i netaktičnost postali su mi u trenu smešni i na momenat sam pomislila da imam mini nervni slom. Ali nisam. Srećom. Doživela sam apsolutno prosvetljenje, praćeno već spomenutom self-šamarčinom koja me je dozvala pameti. Da, moje zdravlje se raspadalo. Da, prognoze su bile očajne i vrlo zabrinjavajuće, ali s obzirom na podebelo iskustvo sa svojevrsnim tragedijama, sarkastičnim scenarijima života, odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke. Pustila sam krv u svoja 4 zida, sabrala se i nastavila uzdignute glave. Na kraju dana, to je samo moj život. I moja smrt.
Promenila sam način na koji razmišljam, način na koji komuniciram sa okolinom. Hirurški precizno, uklonila sam emocionalne vampire, sisače energije na tanku slamku. Neverovatno koliko sam im vremena u prošlosti poklonila... Promenila sam način prehrane, celokupan lifestyle. Na početku je bilo puno odricanja, ali sam to odlučila tretirati kao nagrađivanje same sebe. Na kraju, promenila sam doktora. Potraga za osobom koja nije imala nacistički pristup pacijentu bila je prava avantura. Ali se isplatila. Uspela sam. Nemoguće sam pretvorila u moguće. Nije se dogodilo preko noći, niti u nekoliko meseci. Bio je to proces koji je trajao godinama. I trajaće do kraja mog života, ali kada se osvrnem, iza mene je niz godina koje je nekoliko ''stručnjaka'' procenilo nemogućim. Njihovo nemoguće moj je trijumf. Moja pobeda. Njihovo nemoguće postalo je izvor sa kojeg crpim snagu i energiju da mrdam dalje. Bolja, optimističnija, sigurnija u sebe. Jer kada jednom podignete glavu iz blata i prašine, shvatate veličinu snage, jačinu sopstvene volje kao najsavršenijeg odbrambenog mehanizma koji vam ne dopušta da crknete u gnoju, već vas šamara da se dignete i sav taj čemer i jad pretvorite u snagu. U volju. U ja to mogu, ja to hoću!
. . .
Ovaj tekst tipkam već mesecima. Pišem i brišem. Uskomešane misli bez puno reda, reči koje se prepliću i tvore jedan haotični nered... reči koje kroje priču koja, verovatno, nema nekog logičkog mesta na beauty blogu. Inicijalno, ovaj tekst nije trebao ugledati svetlost online sveta... bio je svojevrstan podsetnik samoj sebi na neke trenutke koje ne želim ponoviti, podsetnik na neke stare greške. Ali evo, uzela sam za slobodu prekršiti nekoliko pravila, te sa vama podeliti koju informaciju više. Verujem da će biti mišljenja u smislu osude i etiketiranja kako igram na kartu sažaljenja, TMI-ja i sličnog. Iskreno, to su samo mišljenja i svako ima potpuno pravo na svoje. Na kraju dana, ovo su moje virtualne stranice i moja sloboda da u njih utisnem trag...
Jednom davno obećala sam vam ispričati priču o celokupnoj transformaciji iz stanja neizlečive bolesti u stanje funkcionalne, zdrave osobe, ali sam se potom zamislila i shvatila da ja nisam doktor i da nisam life guru. Moje telo i um funkcionišu u skladu s mojim karakterom, a ja sam vam jako komplikovana, složena jedinka (po malo ekstremista koja je odbila lekove, zračenja i operacije... jednostavno, rešenje sam odlučila potražiti na drugom mestu, krenuti putem kojim se ređe ide...) i smatram da nemam pravo deliti savete ili predloge za nešto što ne poznajem, ili tretiram na sebi svojevrstan način. Svako od nas vodi bitku sa svojim demonima i najpametnija stvar koju vam mogu napisati je sledeća: dopustite si strah, suze i tugu; ali samo na tren, samo dok iz vas ne isperu prvi šok. Zagrlite i prihvatite svoje demone, ma koliko se opasnim činili. Oni su deo vas i tu su iz određenog razloga. Ne nužno kako bi vas slomili. Možda baš suprotno! Možda su tu kako bi vam pomogli da spoznate pravu snagu svog bića. Strah je prirodna emocija i u redu je osećati se uplašeno. Ali ne i dopustiti da vas udavi i ostavi paraliziranim na neodređeno. Pronađite svoj ventil, svoju oazu sigurnosti, bilo u radnji, predmetu ili drugom biću. Ne dopustite da vas nečije nemoguće zakuje za dno i osudi na propast, već se saberite i shvatite: nemoguće je samo nečije mišljenje.

Do narednog puta, voli vas vaša




SHARE:

15 comments:

  1. Drago mi je sto si iz svega toga postala i izasla jaca te sto je dobro zavrsilo za tebe.
    I kad je najteze i najgore, ma koliko god bilo nemoguce, treba smognuti snage, dici glavu i ici neustrasivo dalje! 💪
    Sa stavom- ja to mogu, ja to zelim!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Upravo tako. Od samosažaljevanja (ili još gore, očekivanja da će se neko drugi okrenuti, da će ti neko drugi pomoći) nema ništa. Život je samo jedan, naša je odluka hoćemo li preživljavati od dana do dana, ili živeti punim plućima :)

      Delete
  2. Misha... Ja se borim sa nekim zdravstvenim problemima i jako sam plašljiva osoba. Mogu ti reći da me je ovaj tvoj tekst malo podigao i dao mi malo snage da verujem da ću uspeti u svojoj borbi. Ti si divna i ja ti želim svu sreću ovoga sveta!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Na žalost, svesna sam i sa čim... pročitala sam tvoje iskustvo s problemom i nisam ostavljala komentar niti jednom jer nemam što pametno napisati... Žao mi je što se tako mlada devojka mora nositi s tako gadnim stvarima, ali opet, ja sam uverena kako za sve postoji rešenje. Taj strah nas blokira do paralize nekada, kad ga se otresemo, uh... kao da smo sa sebe skinuli tonu!
      Ako je ova hrpa reči iznad uzrokovala i mrvicu olakšanja, ja sam presrećna.
      Verujem da možeš sve.
      Hvala ti puno :*

      Delete
  3. Draga Misha, želim ti sve najbolje i samo hrabro i dalje :* <3

    ReplyDelete
  4. Draga Misha...procitala sam ovaj tekst sa suzama u ocima...i ne, one nisu tu samo zato sto te sazaljevam, nego zato sto sam dirnuta ovim tekstom i tvojom snagom koja izlazi iz svake napisane recenice. Svi smo mi imali i one lijepe i one teske trenutke u zivotu i ponekad je stvarno tesko pronaci u sebi tu snagu koju ti imas...da dignes glavu i nastavis se boriti. Ja ti na tome skidam kapu i zelim ti...ma zelim ti sve najbolje od sveg srca... Ne znam o cemu se tocno radi ali u svakom slucaju ti zelim sto vise srece, zdravlja i snage da prebrodis sve nedace koje te snadu. Zelim da i dalje budes tako pozitivna, hrabra, tvrdoglava i uporna i 100% si u pravu, ti mozes sve pa tako i dalje pretvariti ono nemuguce u moguce.
    I hvala ti sto si napisala ovaj tekst, vjerujem da je bilo potrebno jako puno hrabrosti i snage za ovo objaviti ali sam sigurna da bi ovaj tekst mogao biti od velike koristi nekome tko nije toliko snazan kao ti...
    Ja ti saljem pozitivne misli i stvarno od srca zelim sve samo najbolje :*

    ReplyDelete
    Replies
    1. Često pomislim kako je moja spiritualna životinja :D miks lenjivca i magarca :D
      Ako se ne razvlačim kao puž, ispravljam krive Drine :D
      Nije ni to normalno, ali šta je?!

      Žao mi je ako sam izazvala suzice, samo sam želela trgnuti nekoga... ikoga, ko ovo pročita, jer toliko je mladih ljudi koji tonu zbog razloga koji nisu vredni. Moja priča je duga preko 10 godina i ja sam je prihvatila kao deo sebe, normalan deo života. Eto, dok sam se folirala i bežala od istine i plašila se, sve me je to višestruko tuklo po tintari. Sad, nema šanse. I čim sam promenila stav, promenilo se sve ostalo. Bolje sam, a rekli su nemoguće. Trudna sam, a rekli su nemoguće :D Hodam, a rekli su nemoguće :D Meh, šta oni znaju ;) Ja sam šefica ovde :D hahaha

      Šaljem ti hrpu zagrljaja i zahvaljujem :***

      Delete
    2. Tako je, samo ti si sefica svog zivota i biti ce ti onako kako si sama napravis. Ja totalno vjerujem u snagu nasih misli i vjerujem da se sa pozitivnim stavom i pozitivnim mislima moze puno toga promjeniti. Vjerujem da si i ti upravo to postigla sa svojom pozitivom i samo nastavi i dalje rusiti granice i dokazivati da mozes sve sto su ti rekli da ce biti nemoguce. Pusa velika :*

      Delete
  5. "U redu je pasti, ali treba se dignuti, otresti prašinu, naučiti lekciju i krenuti dalje"
    Mislim da ću ovu tvoju rečenicu zauvijek zapamtiti!
    Draga, ti si fantastična, hrabra žena i želim ti sve najbolje u životu!!!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nego! :) Tako je lako biti otirač... ;)

      Hvala Marijana, ovo su jako krupne reči i zbilja, hvala...
      :*

      Delete
  6. Ne znamo se ovako uživo, ali ne mogu ne osjetiti ponos kada ovo čitam. Svaka ti čast, ponosim se tobom, no ništa manje od tebe nisam ni očekivala :*

    ReplyDelete
  7. draga moja Misha, meni se čini kako ti navigavaš svojim životom baš kako želiš. Nije lako ići drugim putem, slažem se, ali ogromna moć se krije tamo. Kad si priznaš da si sama odgovorna za svoj život, nitko drugi nije ni kriv ni odgovoran, i možeš sama donijeti neke odluke, neovisno što medicinari govore...slažem se da nije lako prepričati svoj put, jer nemamo svi iste puteve, ali je u redu i potrebno reći da se može drukčije.
    Baš mi je drago što si se odlučila uzet uzde u svoje ruke.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Zubo, ja sam oduvek avanturista :) i nikada mi nije bilo zanimljivo pratiti većinu, tzv ''utabanu stazu''. Mislim, nekada je lakše i pametnije tako, ali gde je onda avantura? Spoznaja sebe samog? Verujem da si upoznata s dobrim delom ovoga o čemu sam pisala i da vrlo dobro znaš koje staze i bogaze treba preći da bi se osećao ljudskim bićem, ispoštovanim u minimalnoj meri, bez ponižavanja i prognoziranja kataklizme.
      Uvek se može drugačije, a nekada je to jedini način u cilju boljitka ;)

      Puse.

      Delete

Thank you for your kind comments, they mean a lot as the best form of feedback :) Feel free to come back anytime! // Hvala na komentarima i vremenu koje odvojite za pisanje istih, oni su najbolji feedback mog rada :) Dobrodošli ste da se vratite kad god to poželite!

© CROSSING BEAUTY. All rights reserved.
Blogger Template by pipdig