 |
| *izvor: The Language of Birth • By Stepha Lawson |
42 tjedna. Točnije, 277 dana. Toliko sam bila trudna. I ma koliko blažena, sjajna i divna bila, trudnoća je u svojem posljednjem tromjesečju oličenje trapavosti, potrebe za prenosivim i uvijek dostupnim TOI-TOI wc-om, sveopće iscrpljenosti i umora, a o kretanju ne bih previše jer sam imala dojam da u svakom momentu pokušavam uparkirati SUV (sebe, jel...) na mjesto koje je veličine SMART-a. No činilo se da sve fizičke izazove podnosim puno bolje nego one psiho-emocionalne jer sam realno prihvatila i spoznala činjenicu kako ću biti mama tek u posljednjih par tjedana trudnoće. Yup... bravo ja. Da li da uopće pišem koliku je paniku alarmirala ta spoznaja, prihvaćanje istine? Čini se kako je cijeli scenarij trudnoća-porođaj-majčinstvo igra u kojoj se dižemo za nivo više, a s novim level-om dolaze i veće brige. Kroz trudnoću bih se često šalila, s obzirom na odabrano rodilište koje je bilo udaljeno 30 km, kako ću roditi u šumi, u autu! Pogledala sam nekoliko videa u kojima parovi dobivaju bebe u automobilu, ispred bolnice, u tajicama čak! Haha :D Bijaše mi to uber smiješno, pa sam se šalila- budem i ja tako! Malo je reći da me je muž svaki put prekorno s mrvom panike pogledao i dobacio, onako autoritativno (hahaha), kako će me ostaviti na sred polja budem li mu takvo što priredila.
Nisam gledala puno videa na temu porođaja u kojima se isti opisuje i pokazuje jer sam strašno gadljiva i oduvijek me je plašio taj čin. Znate ono kad ne znate što da očekujete, a gledanje istog ni malo ne pomaže, već samo dodatno zapetljava zamršeno. Jedan jedini koji sam pogledala prikazivao je ženu koja rađa u udobnosti svojeg doma, uz supruga, doulu, divnu muziku, u bazenu na napuhavanje, na sred dnevnog boravka. I nakon toga sam plakala 10 dana jer sam i ja htjela roditi doma, a kod nas to nije legalno. Ni doula kod nas nije uobičajena, a ja sam baš zamišljala kako bi bilo lijepo i divno imati potporu stručne, educirane i nadasve kada ja to nisam- pribrane žene. Sve u svemu, moje fantazije oko poroda skretale su pozornost sa razmišljanja o: koliko će to boleti, trajati, hoću li ja to sve moći izdržati! O bolu nisam razmišljala puno. Ruku na srce- u životu sam očeličila po tom pitanju. Bolelo me je puno i svašta, fizički, psihički... tako da me porođajna bol nije brinula previše jer sam se pomirila s činjenicom da će boleti. I točka. Što bi rekli- nadala sam se najboljem, a pripremila se na najgore. Ono što se nikako nije uklapalo u moj scenarij i viziju o tome jeste carski rez. Znam, ovom izjavom riskiram lavinu osuda na svoj račun (ne, nisam protiv carskog), ali ja sam osoba koja u bitnim životnim situacijama želi imati kontrolu i iskustvo doživljaja, ako me razumijete. Jako sam nepovjerljiva i užasavala me je pomisao da se s mojim i zdravljem (životom) mojeg djeteta neko... pa, ne smijem napisati igra, ali da o nama odlučuje neko kome je to rutina. Na žalost, statistika i sveukupno ponašanje medicinskog osoblja u mom dosadašnjem iskustvu ne idu u prilog pomenutima.
Posljednji dan svog rent-a-body-al-nisam-još-mama života provela sam na nogama. Cijeli dan sam nešto kuhala, pekla, spremala, a kasnije popodne s mužem otišla u grad gdje smo obišli drogerije, trgovine, banku, park, malo se zaustavili pokraj jezera, nahranili i ispratili labudove, a potom se zaputili doma na večeru i novu epizodu 3,2,1 Kuhaj! Znam, penzić lifestyle. Al' kad je ta sezona bila baš fora! I baš pred kraj same emisije preplavila me je nekakva ljutnja. Ne umijem opisati točno, ali bilo mi je dosta! Zaboravila sam kako je to imati svoje tijelo za sebe i svoj mjehur koji ne curi kao protočni bojler, kako je to spavati bez da te neko ne tambura iznutra... A onda je počelo. S grčevima u stomaku, onako sa strane, totalno van svih smjernica i svega do tada pročitanog (kako bol ide postepeno, slična menstrualnoj boli, od križa, pa se širi ka naprjed... yeah, right!). Ne znam kako da ovaj dio uljepšam, pa ću napisati prosto i jednostavno- potjeralo me je na WC kao da sam 20 dana bosa hodala po ledu, eto tako! I dok sam se ja družila s wc školjkom, muž je trčao po kući iz sobe u sobu, pripremajući torbe koje sam spakirala za rodilište, dozivajući me na svakih par minuta s ciljem provjere jesam li živa :D I dok je moje tijelo obavljalo, valjda, ono što mu priroda nalaže, shvatila sam da se bol promijenila i da više ne tiskam ono što sam do tada (OMG awkward...) već nešto veće i konkretnije. BEBU. Kada bih morala opisati osjećaj koji me je tada preplavio, mogla bih napisati da se radilo o mješavini komedije, pa malo panike, pa smijeha jer zbilja nisam planirala dijete roditi na wc-u, ali sve je bilo moguće tada. Moji trudovi nisu bili normalni, s onim super-cool razmacima od nekoliko minuta za doći sebi između, već sam iz stanja ''gledam 3,2,1 Kuhaj'' uletjela u ''3,2,1 diši i nemoj tiskati, ako Boga znaš!''. Suprug je u međuvremenu obavio razgovor s rodilištem, opisujući što se događa, a potom mi je izdeklarirao kako će ući u kupaonicu i iznesti me na rukama ako ne izađem sama. Nekako sam navukla tajice, izgegala se van dišući kao pomahnitala štuka na suhom, a do auta sam imala 3 seta kontrakcija koje su bivale sve jače i jače. Put ka rodilištu vodio nas je kroz apsolutni mrak. Dvije trake svjetla automobilskih farova po drndavoj-opa-rupa cesti pokazivale su naizmjence šumu, livade, polja, još šume, kontrakcije i svjetleće oči dvije lisice pokraj ceste. Moj mozak počeo se pretvarati u kašu i nisam mogla sabrati jednu suvislu misao. Rukom sam potražila međunožje (al' sam elegantna, ha!) i osjetila kako dio bebine glavice viri van. Nevjerica! Zar ću zbilja roditi dijete u autu? Nevjerojatna buka u glavi od milijun pitanja. A onda me je savladao nekontrolirani smijeh. Kad smo napokon stigli do bolnice bilo je 2 sata ujutro. Glavni ulaz zaključan, ma idila! Na uglu govornica, taman na polovici puta do ulaza na Hitnu i činjenica da ću se poroditi tu na trotoaru. Ali nisam. Uspjela sam se iskontrolirati i doći do rađaone. Pregled prije poroda bio je vrlo kratak, pun vike i dernjave- ne s moje strane. Iako žene, doktorica i sestra nisu bile ni malo ljubazne, a kako sam kasnije doznala, prekinule smo ih u ispijanju kave. Isprike. Naravno, meni u prilog nije išla niti činjenica kako sam u startu odbila protokole poput klistira (erhm, jer sam sve već obavila doma sama :)))) i brijanja (da li moram uopće pojašnjavati ovo? Britvica (sumnjivog higijenskog stanja) u rukama nervozne sestre? NOT ON MY GUARD. Uostalom, ni inače ne hodam okolo kao Yeti, a da se nisam pripremila za porod!). Moj nedostojanstveni i usamljeni geganjac (jer niko mi nije htio pomoći) do rađaone ostavio je gorku uspomenu i pomisao da bi možda ipak bilo bolje da sam se prepustila i eto, rodila na wc-u, ili u autu. Jer, eto, danas su sva rodilišta ''prijatelji djece i majki'' na papiru i kad-kad na tečaju, ali u realnosti i nije baš sve tako... No dobro, to je neka druga tema. Tog ranog jutra na svijet je došla moja curica, 52 cm duga i WAIT FOR IT! 4070 gr teška :D Zdrava, prelijepa, savršena. Mekana poput svile. Ni malo sluzava i bljak- kako sam oduvijek zamišljala. U samo 4 sata (i dva tiskanja) moj život koji se do tada postupno mijenjao 9 mjeseci, doživio je kulminaciju, vrtoglavi preokret i postao nešto posve drugačije. Zahvalna sam što se naša priča odvijala na ovaj način, zahvalna sam što sam samoj sebi otkrila neku novu, drugačiju snagu i hrabrost da se izborim sa statistikom, s negativnim i bezobraznim ljudima, s mišljenjima i pokušajima da mi se nametne nešto što za nas obje nije bilo dobro. Zahvalna sam što na porođaju nisam bila sama i što je suprug bio pravi laf! :) te nije pao u nesvijest. Zahvalna sam na privilegiji da budem mama i na tome što sam iz ''ne znam skuhati jaje i nema šanse da ću imati djecu'' postala osoba koja već skoro 11 mjeseci potpuno sama (dobro, tu je i tata, ali tata radi po 10 sati, pa ga bezobrazno isključujem haha) odgaja jednu predivnu curicu.
Poanta ovog članka bila je da se svi skupa malo nasmijemo meni. Nespretnoj i izgubljenoj SUV verziji mene :) Ali moram vam priznati da me je na objavu inspirirala i potakla jedna diskusija u kojoj sam bila poprilično tiha, a mogla sam puno toga reći. Naime, danas je valjda aktualno da se natječemo u tome koja je žena jadnija i koja se na porodu najviše namučila. Kao da se za veću muku dijeli kakav orden, ne znam. Uz dužno poštovanje svima. Ženama koje rađaju prvi put nameće se hrpetina groznih priča i predviđanja od strane drugih žena koje su kroz porođaj prošle, ili ne. Mislim na ono bombardiranje pričama kako prvi porodi traju danima, satima, kako žene padaju u nesvijest u afektu od boli, kako grizu, čupaju, vrište, proklinju itd. Da, ima teških poroda, ima zbilja jako puno situacija koje nisu za šalu, ali ako se u tako osjetljivom periodu žena još povrh svih briga zatrpa i strahom od poroda- to može djelovati kao blokada i apsolutna otežavajuća okolnost prilikom momenta kada je potrebno opustiti se i fokusirati na taj jedan čin, a to je tiskanje. Sugestija umije biti moćno oružje, stoga pažljivo s riječima.
Ono što je moje iskustvo pokazalo je da je potrebna promjena. Skoro pa promjena karaktera, razmišljanja, funkcioniranja na dnevnoj bazi. Ja sam imala savršenu trudnoću unatoč Hashimotu, unatoč ogromnim problemima u međuljudskim odnosima i vrlo poremećenoj klimi u okolici u kojoj sam bila. Odlučila sam sve staviti na stand by, te se maksimalno distancirati- makar sama sa sobom, u glavi. I trud se isplatio. Malo je reći da se obična i ne-trudna ja ne mogu natjerati na slično, ali kao trudnica osjećala sam obavezu prema bebi i samo je ona bila važna. Faktori na koje sam mogla utjecati i koje sam prigrlila tjekom trudnoće i za koje jamčim da su pomogli da cijeli proces bude minimalno bolan i brz jesu:
* konstantno kretanje, šetnja- kao lagana vježba. Srećom, dva psa su sve učinila zanimljivijim i veselijim, tako da mi šetnje nikada nisu padale teško. Naravno, ima trudnica kojima šetnja nije indicirana zbog komplikacija i mirovanja, ali ako ste u mogućnosti- šetajte. Ne košta ništa, a puno znači.
* čučnjevi- da se ne lažemo, nisam ih radila svaki dan, ali su bili sastavni dio dana u posljednjem tomjesečju.
* pilates lopta- i lagano ''skakutanje'' na istoj. Znam, zvuči glupo, ali djeluje :) Također, meni su jako pomogle vježbe u kojima radim osmice dok sjedim na lopti.
* datulje/urme/hurme- voće koje sam do tada mogla smisliti samo u sokovima, smoothie-jima, nikako onako raw, pod zubom :) Ali pojela sam ih hrpetinu jer sam pročitala da ukoliko ih se počne jesti 6 dnevno, mjesec dana prije očekivanog poroda, datulje uvelike omekšavaju grlić maternice, pomažu da se isti otvori bez indukcije, potiču spontani porod skraćujući vrijeme istog. Ukoliko vam je informacija bitna, ja sam svoje kupovala u Kauflandu, ili u Lidlu. Nekada organske i Bio, nekada ne. Svakako su pomogle.
* ananas- za koji se vjeruje da inducira porod; njega sam jela iz konzerve i to tjekom dva ekstra tjedna iza očekivanog datuma poroda.
* čaj lista maline- dosta kontroverzan, ali ovaj čaj nisam počela piti do 40. tjedna, odnosno pila sam ga u 41. i 42. tjednu trudnoće kako se sjetim jer, iako stimulira kontrakcije i olakšava/ubrzava porod, ovaj čaj djeluje laksativno (ja nisam osjetila ovakvo dejstvo na sebi do trenutka kad mi je započeo porod), a ukoliko se pije dugo i rano kroz trudnoću, može imati utjecaja na plod (mijenja hormonalni balans, što se očituje kasnije u pubertetu djeteta- nemojte me držati za riječ, istraživala sam članke s američkih instituta i sve uzimam s dozom rezerve). Svakako, dobro se raspitajte i konzultirajte svog ginekologa prije primjene bilo kakvih metoda. Iako ginekolozi nisu impresionirani ovim ''ćiribu-ćiriba'' pričama, bitno je da čujete što preporučuju i da ne radite ništa na svoju ruku.
U konačnici, svako treba za sebe donijeti odluku kojom ne ugrožava svoje i zdravlje svojeg djeteta. Samo imajte na umu da biti trudnica nije bauk, te da porođaj nije horor priča grcanja u boli, već da može biti divna uspomena na najhrabriju verziju vas samih. Samo vjerujte u sebe i znajte da je vaše tijelo stvoreno tako da to može.
Poanta ovog članka bila je da se svi skupa malo nasmijemo meni. Nespretnoj i izgubljenoj SUV verziji mene :) Ali moram vam priznati da me je na objavu inspirirala i potakla jedna diskusija u kojoj sam bila poprilično tiha, a mogla sam puno toga reći. Naime, danas je valjda aktualno da se natječemo u tome koja je žena jadnija i koja se na porodu najviše namučila. Kao da se za veću muku dijeli kakav orden, ne znam. Uz dužno poštovanje svima. Ženama koje rađaju prvi put nameće se hrpetina groznih priča i predviđanja od strane drugih žena koje su kroz porođaj prošle, ili ne. Mislim na ono bombardiranje pričama kako prvi porodi traju danima, satima, kako žene padaju u nesvijest u afektu od boli, kako grizu, čupaju, vrište, proklinju itd. Da, ima teških poroda, ima zbilja jako puno situacija koje nisu za šalu, ali ako se u tako osjetljivom periodu žena još povrh svih briga zatrpa i strahom od poroda- to može djelovati kao blokada i apsolutna otežavajuća okolnost prilikom momenta kada je potrebno opustiti se i fokusirati na taj jedan čin, a to je tiskanje. Sugestija umije biti moćno oružje, stoga pažljivo s riječima.
Ono što je moje iskustvo pokazalo je da je potrebna promjena. Skoro pa promjena karaktera, razmišljanja, funkcioniranja na dnevnoj bazi. Ja sam imala savršenu trudnoću unatoč Hashimotu, unatoč ogromnim problemima u međuljudskim odnosima i vrlo poremećenoj klimi u okolici u kojoj sam bila. Odlučila sam sve staviti na stand by, te se maksimalno distancirati- makar sama sa sobom, u glavi. I trud se isplatio. Malo je reći da se obična i ne-trudna ja ne mogu natjerati na slično, ali kao trudnica osjećala sam obavezu prema bebi i samo je ona bila važna. Faktori na koje sam mogla utjecati i koje sam prigrlila tjekom trudnoće i za koje jamčim da su pomogli da cijeli proces bude minimalno bolan i brz jesu:
* konstantno kretanje, šetnja- kao lagana vježba. Srećom, dva psa su sve učinila zanimljivijim i veselijim, tako da mi šetnje nikada nisu padale teško. Naravno, ima trudnica kojima šetnja nije indicirana zbog komplikacija i mirovanja, ali ako ste u mogućnosti- šetajte. Ne košta ništa, a puno znači.
* čučnjevi- da se ne lažemo, nisam ih radila svaki dan, ali su bili sastavni dio dana u posljednjem tomjesečju.
* pilates lopta- i lagano ''skakutanje'' na istoj. Znam, zvuči glupo, ali djeluje :) Također, meni su jako pomogle vježbe u kojima radim osmice dok sjedim na lopti.
* datulje/urme/hurme- voće koje sam do tada mogla smisliti samo u sokovima, smoothie-jima, nikako onako raw, pod zubom :) Ali pojela sam ih hrpetinu jer sam pročitala da ukoliko ih se počne jesti 6 dnevno, mjesec dana prije očekivanog poroda, datulje uvelike omekšavaju grlić maternice, pomažu da se isti otvori bez indukcije, potiču spontani porod skraćujući vrijeme istog. Ukoliko vam je informacija bitna, ja sam svoje kupovala u Kauflandu, ili u Lidlu. Nekada organske i Bio, nekada ne. Svakako su pomogle.
* ananas- za koji se vjeruje da inducira porod; njega sam jela iz konzerve i to tjekom dva ekstra tjedna iza očekivanog datuma poroda.
* čaj lista maline- dosta kontroverzan, ali ovaj čaj nisam počela piti do 40. tjedna, odnosno pila sam ga u 41. i 42. tjednu trudnoće kako se sjetim jer, iako stimulira kontrakcije i olakšava/ubrzava porod, ovaj čaj djeluje laksativno (ja nisam osjetila ovakvo dejstvo na sebi do trenutka kad mi je započeo porod), a ukoliko se pije dugo i rano kroz trudnoću, može imati utjecaja na plod (mijenja hormonalni balans, što se očituje kasnije u pubertetu djeteta- nemojte me držati za riječ, istraživala sam članke s američkih instituta i sve uzimam s dozom rezerve). Svakako, dobro se raspitajte i konzultirajte svog ginekologa prije primjene bilo kakvih metoda. Iako ginekolozi nisu impresionirani ovim ''ćiribu-ćiriba'' pričama, bitno je da čujete što preporučuju i da ne radite ništa na svoju ruku.
U konačnici, svako treba za sebe donijeti odluku kojom ne ugrožava svoje i zdravlje svojeg djeteta. Samo imajte na umu da biti trudnica nije bauk, te da porođaj nije horor priča grcanja u boli, već da može biti divna uspomena na najhrabriju verziju vas samih. Samo vjerujte u sebe i znajte da je vaše tijelo stvoreno tako da to može.
Ukoliko vam je porod i samo iskustvo porođaja (za tate) blisko, pišite mi vaša iskustva. Podijelite savjete za ''preživljavanje'' :) ovog famoznog trenutka (eh, da je bar trenutak...). Volite li čitati tuđa iskustva i kakav je komentar na moje? :)
Hvala što čitate (čak i onda kada ne pišem redovito).
Ajme gospe da san bebi napipala glavicu mislin da bi umrla od šoka. :D e da sam znala to sve za datulje prije 8 godina, puno bi si olaksala. Danas, kad se sjetim oba poroda u biti zakljucujem da ta bol koliko god da boli odma se zaboravi. Mislim da vecu stetu cine sestre i doktori ako su bezobrazni jer zbog vlastitog straha i ne znanja oni sa svojim stavon dodatno pokvare sve. Prvi porod mi je bio koma, trajao 7 sati i to prvenstveno zbog njihovog bezobrazluka i sto muz nije moga biti sa mnom, pa sam bila u dodatnoj panici. Ali je zato drugi odraden u 2 sata i bija je za pozelit. Od osoblja i sta je muz bija sa mnom. Pravilno disanje je doslovno pola poroda i ako se radi kako treba puno ce olaksati cijelu situaciju.
ReplyDeleteSvaka cast na brzom prvom porodu i drago mi je da je sve ispalo u redu. 💓 sad tek vesele muke krecu, a ja razmisljam kako bi volila jos jednu bebu, moji deckici su sad narasli i fali mi to kad su bili mali. Doslovno je u tren proletilo. 😭
:D Ja sam odlučila to sjećanje potisnuti, ali mi ne ide baš haha xD
DeleteSvakako šok! Niko nas ne pripremi na takvo što.
Iako su mišljenja oprečna, ja sam gotovo sigurna da su mi datulje i ananas jako pomogli, jer nisam se jednom uvjerila u fantastičnu djelotvornost prirode na organizam. U krajnjem slučaju- ne može da škodi.
Slažem se s tobom oko boli. Bolelo je i mene, ali vrlo kratko. Nisam neka pekmeza, ali sam jako zahvalna što nisam morala prolaziti kroz sve po 10, 12 i više sati. A još se više slažem s mišljenjem o medicinskom osoblju- ja razumijem da oni imaju svoj način, postupak itd, ali forsati, vikati, vući, gurati i tome slično- fuck off motherfuckers!
Podrška partnera, ili osobe od povjerenja je krucijalna jer ne mogu baš da se ponašaju kako im je volja, zato sam ja glasna zagovornica pohađanja tečajeva za trudnice (čak i onda kada mislite da znate sve- ne znate), koji omogućuje njihovo prisustvo u rađaoni. Apsolutno sam protiv naplate istih, ali živimo u državi u kojoj samo što još zrak ne plaćamo, pa...
Hvala ti Majo što si podijelila svoje misli i iskustvo i hvala na divnim željama. Da, vrijeme baš leti.
Ova tvoja prica me na trenutke preplasila ali priznajem u nekim momentima i nasmijala. I ja sam primjetila u zadnje vrijeme kako svi opisuju svoje iskustvo poroda kao najgore i najteze u zivotu i zato je bilo lijepo procitati i tvoju stranu koju je ipak malo drugacija. I drago mi je da si stigla do bolnice i da ipak nisi morala roditi u sumi 😆
ReplyDeleteMeni je zbilja bilo komično i u sebi, ako ne već naglas, smijala sam se kao budala :D Osim u momentima tiskanja, e tad mi nije bilo baš jako smiješno :P
DeleteDrago mi je ako sam prenijela svoje pozitivno iskustvo. Trudnoća je poseban univerzum, niti jedna nije ista i od srca svakoj ženi želim ovu svoju, prvu. Žao mi je što se odnos prema trudnicama i prvorotkinjama nije puno odmakao od sredine 20. stoljeća, ali sam uvijek za stav i dogovor. Uostalom, na kraju dana svaka majka puno bolje razumije svoje tijelo. Ja nisam imala pojma kako ću i što ću kada sam ranije razmišljala o tome, a onda- kad je porod počeo, sve je išlo po nekoj najnormalnijoj logici. Ne znam, sve se složilo.
Bogme zanimljiva i napeta prica. Mislila sam da je veca razlika izmedu nasih beba, a ispada samo tri mjeseca.
ReplyDeleteJa sam relativno brzo rodila s time da mi je puknuo vodenjak i nisam imala svojih trudova nego 5 sati na dripu, a za njih kazu da su 10x jaci od prirodnih. Bolilo je naravno jer epiduralnu nisu davali kada je trebalo nego sat pod epiduralnoj, a sat bez, ali nisam se bojala jer sam se psihicki pripremila na to... kao sto kazes pripremis se na najgore, a nadas se najboljem. Ima sigurno necega u tome da sam i ja prije toga iskusila puno boli. Pratnja na porodu je definitivno krucijalna.
Meni je neobicno sto si ti bila cak 5 tjedana duze trudna od mene. Ja sam vec u 35 tt posizdila i mantrala kako bi se malac mogao malo pozuriti. I je, najbolja stvar ikada. Taman super razvijen, a meni skratio muke. Da sam presla termin nema toga sto ne bih probala haha Mrzila sam taj osjecaj da tijelo ne pripada meni. Svaka cast sto si jos u trudnoci skontala da si mama, ja sam tek 4 mj. nakon poroda kad sam napokon dosla do trenutka da mogu stati i razmisliti o svemu.
Nego, citala sam da su bebe majki koje su ful aktivne, i same aktivne kad se rode tj. da malo spavaju. Jel to stvarno istina? Ja sam prelezala trudnocu i malac bogme miran i spavao od prvog dana i po 16-18 sati dnevno.
Kao u filmu :D
DeleteAjoj :/ Mogu samo zamisliti tih 5 sati...
Fenomenalno mije to da u 21. stoljeću rodilišta nemaju epiduralnu (moje nije imalo uopće), ili anesteziologa, ili neke druge kerefeke! I što hrpa njih na papiru nudi hrpetinu opcija, a u praksi- hold onto your ears and dance.
Eto, ja sam bila uvjerena da će ona van oko termina, ali malenoj se usladilo pa sam je nosila uokolo :D još dva tjedna.
Pročitala sam sve tvoje članke na temu i zbilja mi je jako žao što si prošla pakao nakon poroda. Vjeruj, razumijem i suosjećam. To je ogroman preokret na koji nas niko ne priprema onako kako bi trebalo biti, a nismo sve iste senzibilitetom. Neke žene će već par sati nakon odšetati u šoping, a nekima neće biti ni malo lako. Fizički i psihički. I voljela bih da se na tim tečajevima ipak više pažnje pridaje mentalnoj i psihičkoj higijeni, recimo.
Što se aktivnosti tiče, zanimljivo- nisam nikada razmišljala o tome do ovog trena. I vjerujem da ima nešto u tome jer ja doma gajim gimnastičarku nećudaspavamženopustimedaskačem. I u trbuhu je bila mirna od 6am-6pm, a onda party! Cijelu noć. I ne, nije neka spavalica :D Zabavno, jel da! hahaha
Hvala na lijepim riječima.
DeleteZnači ima nešto u aktivnosti tijekom trudnoće. Onda je meni čak i super ispalo to što sam mirovala haha
Ne mogu vjerovati da postoji rodilište koje nema epiduralnu i anesteziologa. Pa kako onda rade carski rez? Ali kod nas je sve moguće pa i to. Ja sam bila spremna otići u bilo koje rodilište u Hr samo da budem sigurna da će mi dati epiduralnu. I eto, već na trudničkom tečaju u Petrovoj su me umirili jer su rekli da je daju svima koji je žele i dapače, da i preporučuju da je uzmemo. Naravno, dobro sam proučila faze poroda i nisam očekivala da neću ništa osjetiti. Pripremila sam se na mogućnost da mi je ne budu htjeli (mogli) dati pa je onda bilo lakše kada sam je dobila, makar svako toliko nego da nisam uopće.
Pretpostavljam da ima :D
DeleteIako kronično umorna, nekako sam sretna što je živahna i radoznala i poput zvrka. Baš sam željela da bude takva, a ne neko pasivno dijete :D
Na žalost, postoji. Anesteziolog se poziva isključivo za carski i to je uvijek totalna anestezija, a o hitnim situacijama ne bih previše jer mi nije jasno kako to funkcionira.
Zbilja poražavajuće, ali cijela ta regija Hrvatske je ubijena, što ekonomski, što politički, što socijalno.
Drago mi je da su te umirili još na tečaju, dodatan stres i briga nikako ne pomažu. Ja sam osobno izrazila želju da rodim bez epiduralne i bez analgetika bilo koje vrste i eto, želja mi se ispunila :D I uopće nije bilo strašno. Dapače, malena je samo izletela van hahaha xD
Super ti je prica! I moj je bio 4 sata samo me vise boljelo - ili mi je prag tolerancije manji :D I slazem se ovo za setnju i biti aktivan - u mom slučaju je sigurno ubrzalo stvari. Vidis bas zanimljivo - ti si se salila da ces roditi u autu - i skoro jesi, a ja sam za vrijeme trudnoce govorila: Ma ja cu samo jako stisnuti i beba ce izletjeti,i na kraju se tako i desilo - 10 min tiskanja i jos su me morali usporavati. Jel to taj neki predmajcinski instinkt? :)
ReplyDeleteHehe, hvala :)))
DeleteDelivery time sister! Woohoo! :D
Rekla bih- možda da smo se obje manje šalile, ali je na kraju ispalo baš onako kako bi trebalo biti. Zahvalna sam što sam mogla biti aktivna i hodati. Mislim da sam prehodala par stotina kilometara u posljednjem tromjesečju :D
Slažem se s tvojim komentarom o tome koliko se priča negativno o porodu i kako se mame natječu kojoj je bilo gore. Općenito, po bilo kojoj temi, mislim da ljudi više istuču ono negativno. Laserski sam skidala dioptriju prije 6 godina i vrlo malo pozitivnih iskustava sam pročitala. Ne zato što ih nema, nego zato što ljudi po forumima pišu samo ako je nešto prošlo loše. Oni koji su zadovoljni nastave sa svojim životom i ne trude se dijeliti pozitivna iskustva. Ili su isfrustrirani s količinom negativnih komentara koje dobiju.
ReplyDeleteJednako mislim da je slučaj i sa trudnoćom. Tim više što samo žene mogu pisati o tome :) Moja šogorica (6g mlađa) rodila je prvo dijete 2 godine prije mene. I danas nakon 5 godina, i još jednog poroda (iako je rekla nikad više), samo priča o mukama svog prvog poroda (drugi je bio dogovoreni carski). Ako se nju pita, rađala je 47h, ili čak i više. Toliko mi je smješna ta brojka da ju više ni ne pamtim. Luda sam bila na priče novopečenih mama sa stavom "prepuna sam iskustva", koje pričaju o velikoj boli i dugom porodu, a nabile su 25kg i nisu se kretale ni 5min dnevno.
Moj porod je meni bio super.. i rekla sam da bi ga ponovila za 7 dana, samo da malo dođem na se :D
Dosta podnosim bol tako da sam dugo bila doma prije nego sam krenula u rodilište- pratila sam trudove da budu u razmaku 5min. Iako, kao što si i ti rekla, nije bilo onog "bol kreće od križa, prema naprijed, kao kad imaš stvari (koje mi btw nikad nisu bile bolne)", predpostavila sam da su to bili trudovi. Došla sam otvorena 6cm, nakon pola sata 8cm. Voda pukla dok sam ležala na stolu. Došla u 21h, rodila u 23:23. Drip (iako nisu naglasili da mi ga daju) i epiziotomija. Nisam imala želja osim da doniram matične stanice. Prepustila sam se njima, kao stručnjacima i sve je prošlo ok.
Mama me recimo tlačila da povlačim X veza. Nisam smatrala da mi treba veza za roditi. 20ak dana nakon mene rodila je frendica, čija je sestra jedna od važnih liječnica u istom KBCu, i za 2 dana je dobila sepsu jer je ostala gaza (sve je na kraju prošlo ok). Toliko o važnosti veza i vezica.
Za 4mj me čeka novi porod. Lagala bih kad bi rekla da se ne bojim. Zadnji put nisam nimalo, ali sada postoji strah da neće sve proći kao i prvi put. Opet, kad krenem tako razmišljati, brzo se prešaltam na "i u ovoj trudnoći se super osjećaš, sve je u redu". Dosta toga postižem psihom i uvjeravanjem same sebe :)
Vezano za bol pri porodu. Znam da sam par dana nakon poroda mužu rekla kako uopće ne mogu opisati jačinu boli koju sam osjetila- ne zato što je urnebesno bolilo nego zato što se ne sjećam. Kako primiš dijete, sve brige prođu :)
Uživaj i dalje!! Ja sam malo preći presretna što sam mama.. <3
Bok! Isprike što odgovaram ovako kasno, nisam inače ''aljkava'' s odgovaranjem, nego su me zatrpale obaveze :D
DeleteJoj, morati ću se složiti s prvim pasusom tvog komentara... valjda smo takvi ljudi. Kukači. Plačljivci i oni što se žale. Oni kojima je čaša uvijek do pola prazna... Mentalitet.
A da se samo mrvicu trgnemo i promjenimo točku gledišta, shvatili bi da život nije baš toliko crn.
Baš mi je drago da je i tvoj porod prošao brzo! Od srca držim fige da i drugi bude takav, brz i bezbolan.
Uh, mi balkanosaurusi i naše veze. Ništa i nikud bez veze :D Kako malo vjere u sebe imamo, ha? Mislim, razumijem zašto- žena je vjerojatno htjela da se osigurate, za ne daj bože, ali eto- očito da ni veza nije garancija za sve.
Nadam se da ti trudnoća ide prema planu i programu :D Samo pozitivno, vidiš i sama da od negative pucaju šavovi i nikome koristi. Biti će sve u savršenom redu. Pozdrav i sretno!