Hej! Pa ja sam mama! Ili, kako napisati članak o iskustvu trudnoće uz autoimuno oboljenje, bez patetike.

Pardon my napuhani French croissant look, rodila sam nekoliko dana prije :D

Znate onaj momenat kada na beauty blogu pronađete- oops! članak o temi koja nije nužno vezana za ljepotu, već život, onako generalno :) E, pa dobro došli u taj moment na Crossing Beauty blogu, koji uz ono ''beauty'' ima i ''lifestyle'', pa ovo što ću danas podijeliti s vama neće biti fail. Makar se nadam, ako u obzir uzmemo stanje mog uma, kroničnu neispavanost i tendenciju da mi se misli razvuku i izgube na pola :) Nekako sredinom proljeća utihnule su objave i moj je blog otišao u drugi plan. Nisam se ulijenila, naprotiv! Tih dana naradila sam se, čini se, kao nikada prije. I to odličnim povodom. Nakon 42 (da, dobro ste pročitale!) tjedna promjena, povremenih mučnina, teturanja, geganja, smijanja, plakanja, nespavanja, vrtoglavica, štucanja, šutiranja iznutra, brige hoće li više izaći van- jer 42 tjedna god damnit!, tog ranog (and I mean 03:35 AM ranog) svibanjskog jutra postala sam mama. 
Ja.
Mama.

Od svibnja je prošlo puno, previše mjeseci. No, dosta vas koji ovaj blog pratite i koji ste u toku s dešavanjima u mom kaotičnom životu :) izrazilo je želju da podijelim svoje iskustvo s trudnoćom, porođajem, te majčinstvom kao svojevrsnom, fenomenalno-nevjerojatno-hard-to-explain pojavom koja apsolutno i potpuno mijenja život. I evo, napokon sam se udostojila sabrati misli i ukomponirati ih u eventualno nekome koristan članak, jer svako iskustvo je drugačije.

Vjerujem da će biti pojedinaca koji će moje stavove na temu prokomentirati kao glupe, kontradiktorne, a mene kao hladnu ili osobu koja pretjeruje, koja je nezahvalna. No imajte na umu da je ovo moja prva trudnoća i prvi put da se susrećem s nečim tako kompleksnim. Ako me pratite neko vrijeme, neće vam biti strana informacija kako bolujem od progresivne autoimune bolesti, točnije Hashimoto tireoiditisa (ugrubo, ono kad vaša anti-tijela napadaju i uništavaju zdrav organ u organizmu, u ovom slučaju štitnjaču, iz samo sebi znanih razloga, a sve inicirano stresom, generalnim uvjetima života, a kad-kad i genetikom...), što je uz sebe vezalo i jednu gadnu činjenicu, a to je bila vjerojatnoća (velika) da nikada neću uspjeti ostati trudna, ili trudnoću iznijeti do kraja. Ne bih vas davila kliničkim studijama, ali statistika dosadašnjih istraživanja pokazuje brojku od 70% mogućnosti za pobačajem u prvih 3-5 mjeseci kod trudnica s Hashimotom. Grozno, zar ne? I ma koliko se trudila situaciju sagledavati s pozitivne, optimistične strane, negdje u zatiljku mozga uvijek je odzvanjalo tih 70%. Ta grozna, grozna riječ- pobačaj. Mislim, lagala bih kada bih napisala da sam od djevojaka/žena koje su svrhu svojeg postojanja opravdavale činjenicom da će jednoga dana biti mame, jer nisam. Nisam klasičan, nježan, pekmezasti majčinski tip jer jednostavno nisam. I nisam luda za djecom. Tuđom. :) I to je u redu. Mislim, dragi su mi mali zvrkovi, ali najviše na distanci :D I kad ne plaču. Bravo ja.
Pomisao na to da ostanem trudna i postanem dio gore navedene statistike ledila mi je krv u žilama. Pored svih životom pisanih katastrofa (bez pretjerivanja), takvo što mi zbilja nije trebalo.
Ne mogu reći da sam trudnoću planirala. Više sam bila u razmišljanju- ako se dogodi, okej. Tada ću brinuti o tome. Iako sam 'davno prešla 30, nisam se opterećivala brojkama, biološkim satovima ili mišljenjem dušebrižnika kojima je do mojih jajnika, očito, bilo stalo više nego meni, jer u braku sam toliko godina, a potomaka nigdje! Sacre Bleu! Moji ciklusi bili su uredni, točni u dan i to je sve što me je zanimalo. Iako paradoksalno s prethodno napisanim, bilo mi je stalo da zdravlje reproduktivnih organa imam pod kontrolom, jer nisam željela da mi prokleti podstanar Hashi oduzme i to. I onda, jedan dan u kolovozu 2016. mjesečnica je izostala. Dan, tri, pet. Tu sam osjetila manju paniku jer mi je štitnjača u datom trenutku divljala kao pomahnitali tinejdžer prvi put kada doma ostane sam. Panični napadi, bol u prsima, tahikardija (nejednaki, ubrzani otkucaji srca), osjećaj gušenja, potreba da izletim iz sopstvene kože, nedostatak zraka- you name it, I had it. Prošao je tjedan, prošla su i dva. Naravno da sam u obzir uzela i mogućnost trudnoće, pa sam u ljekarni kupila tablete folne kiseline, čisto preventive radi. Ali nisam kupila test. Odugovlačenje je, u mojem slučaju, majka svih mudrosti. 

Sjećam se dana kad sam napravila test. Nula straha. Nula nervoze. Čekanje da prođe tih 5-10 minuta. I milijun pitanja samoj sebi- zašto sam tako smirena, zašto ne cupkam kao tete u filmovima... Dvije crte. Dvije crvene crtice. I spoznaja. Mama sam. Ja sam mama. Mama punoglavca :D Momenat kada se moje srce, napokon, smirilo. Bez preskoka. Jednakih otkucaja. Napokon. Disala sam zrak, a ne zrak mene. Kasnije mi je postalo jasno zašto nisam skakala kao manijak, vrištala i zašto sam to sve tako 'ladne glave odradila. Zato što sam znala. Od prvog momenta sam u sebi znala, osjećala i prihvatila to. Samo je trebalo vremena da informacija dokazano, vizualno (dvije crtice) dopre do ah, tako cinične mene!

Prvo tromjesečje.

I prvi pregled kod ginekologa, čisto da svi budemo načisto :) Mali graholiki drhtavac, sjećam se. Presmiješno nešto. Sjećam se da je ginekolog svašta nešto pričao, sjećam se da je bilo puno upozorenja, strašnih prognoza i riječi koje sam u momentu odlučila staviti na ''mute'', jer sam znala... te njegove, i riječi još tri endokrinologa živjele su u mojem zatiljku godinama, ali sam odlučila da ću ih ugušiti i umuknuti, makar posljednji atom snage potrošila na to. Odlučila sam biti optimist. I sretnu vijest zadržati unutar obitelji. Samo suprug i ja. Onako kako bi trebalo biti. Prvih mjesec dana bilo je super, bez ikakvih promjena na tijelu, u glavi. A potom su krenule mučnine. Taj mit o ''jutarnjim'' mučninama- to odmah prekrižite kao de facto! Čista laž! Moja jutra bila su fenomenalna. Do podneva. Onda bi se pokrenuo ringišpil vrtoglavice, mučnine, ali ne one koja tjera na iznad wc školjke, već one mini-gadure koja je tu, taman da se ne možeš opustiti i biti u miru. Što sam uspjela pojesti do podneva- to je bilo to. Nikakvi krekeri, peciva, mile majke! Pokušala sam i strategiju prejedanja prije podne :D tako da mi stomak bude što dulje pun. Da li da vam pišem da nije vrijedelo? U prva 3 mjeseca izgubila sam nekoliko kilograma, ljubav prema popodnevima, mogućnost da ogulim i isjeckam mrkvu i crveni luk. Spašavao me je čaj od đumbira i mente, i to da onako vulgaris komad đumbira samo ubacim u vrelu vodu. Prehrana mi je se i dalje temeljila na autoimunom paleu kako bih umanjila potencijalne upale i kako bih smirila štitnjaču. Srce mi je i dalje na momente nemirno kucalo, preskakalo i radilo cirkus, ali mi je yoga uvelike pomagala da se umirim. Ono što je u mom slučaju bilo drugačije jesu: insomnija (jer ma koliko bila vesela, optimist i štasvene preko dana, noć je donosila nemir i brigu), pojačana potreba za mokrenjem (aka- protočni bojler), pojačano osjetilo njuha (kao muha, mogla sam namirisati nešto na kilometre, a ovo se aplicira i na ljude- intuicija mi se pojačala na 100!), prekrasna, sjajna i brzo rastuća kosa, te nokti koji se ne listaju i ne pucaju. WooHoo!

Drugo tromjesečje.

I sada već primjetan oblutak ispod garderobe :D izazivao je radoznale poglede ljudi oko mene, a samo najhrabriji (prije najviše radoznali) usudili su se nabaciti komentar kako sam se čudnjikavo napuhnula... Ljudi, I guess. Naravno da je bilo i spekulacija o trudnoći, ali s obzirom na moju težinu (koja je u ovom periodu i dalje stagnirala i bila daleko manja od željene), djelovala sam kao netko tko se prejeo sarme i kolača, jer je bilo vrijeme Božića. Iako u našem narodu vrijedi ona da se trudnoća ne bi trebala tajiti, ja nisam imala potrebu opravdavati se ili tu vijest širiti kao da je nešto nevjerojatno fantastično za ostatak svijeta. Bilo je nevjerojatno fantastično za mene, uživala sam u svakom danu koji je prošao bez komplikacija i na tome bila beskrajno zahvalna, a širenje vijesti u nedogled (npr. društvene mreže i kompletna pompa o tome kao da nitko nikada prije nije bio trudan... onak' calm your tits, mujeres) činilo mi se bespotrebno, čak degutantno. U biti, bilo me je strah. Strah podijeliti nešto potencijalno, znanstveno osuđeno na 70% i više ''vidimo se u slivniku''...  U pozadini cijele priče ja sam i dalje bila jako zabrinuta, kao i svaka trudnica, jer uslijedio je period kada vas se šalje na razno-razne testove, analize, probe... Ginekolog mi je prdložio NIFTY test, prenatalni test za otkrivanje poremećaja kromosoma, pa kombinirani probir na Down-ov sindrom, triple test, napisao hrpetinu uputnica koje sam ja doma fino posložila ispred sebe i, nakon što sam ugušila vezane panične, odlučila oslušnuti intuiciju i taj nekakav unutarnji osjećaj, bez spoljašnje buke. Bez straha. Toliko testova, toliko bockanja, pipkanja, promatranja, čekanja, cupkanja, čemu? Svi navedeni testovi spadaju pod statističke, a ne dijagnostičke, a ja sam već mjesecima vodila rat sa statistikom. Informacija da moje dijete može, možda imati vjerojatnost da oboli od ove ili one bolesti, da se rodi s Down-om ili nekim drugim sindromom, bile su čista statistika, a za mene u tada 5-6 mjesecu trudnoće samo dodatan stres i narednih nekoliko mjeseci apsolutne brige i pitanja: što ako... Prilikom narednog pregleda uputnice sam vratila, te taktički, kulturno i razumno ginekologu objasnila zašto nema pravo servirati mi jezikovu juhu. Još uvijek se sjećam izraza njegovog lica kad sam mu saopštila da ću, bez obzira na bilo koji sindrom, bilo što- ja ovo dijete roditi... Na tom pregledu saznala sam i spol svojeg smotuljka, koja je već uvelike partijala i šutirala, pozdravljajući :) Najviše je voljela javiti se iza 18h. Ah. Spavanje je već tada postalo misaona imenica. Ovaj period bio je ključan jer sam, ne mogu objasniti znanstveno ili konkretnim dokazima, napokon shvatila kako će s mojom princezom biti sve u savršenom redu i kako će nam se uskoro pridružiti zdrava, sretna i prekrasna. Jednostavno sam znala. Što se još zanimljivog događalo u drugom tromjesečju: koža kao bebina guza (bez pretjerivanja, svaka moguća i nemoguća nepravilnost na mojem licu i tijelu bila je stvar prošlosti, koža mi je bljesnula, postala jedra, sjajna, ma prekrasna! I pretpostavljam da ne postoji tretman koji može zamijeniti ovu ''trudničku'' potentnost da zablistate!), gubitak ravnoteže (oh da, s rastom stomaka, komplet oslonac tijela postaje čudnovat i naginje na naprijed... nekoliko puta sam se skoro popiknula na nos :D ), nema spavanja na leđima (osim ako vam je uživancija da vas tjekom noći stiska nešto nalik na loptu :)))), investicija u trudničke hlače ili tajice (na žalost, nisam mogla proći bez trudničkih traperica jer svoje regularne više nisam mogla rastezati trikom gumica za kosu :D, ali sam s tajicama odlično prošla jer sam kupila normalne, u svojoj regularnoj veličini, samo sam pazila da im struk ne bude onaj tanak i grubi lastiš, već široki pojas), zimske cipele postale su mi BFF, i to one u Timberland fazonu (jer su udobne i dovoljno široke i savršeno su balansirale rastući oblutak koji me je gurao na naprijed, a nisam izgledala kao gegajući neandretalac prinuđen da nosi patike broj 42!).

Treće tromjesečje.

I napokon (naj)ozbiljnije pripreme za dolazak bebe. Krajem zime, u veljači, kupili smo kolica, prvu robicu (što je bio svojevrstan cirkus, jer pojma imali nismo što kupujemo i što uopće radimo), kasnije i krevetić. Meni je trudnoća doslovno proletjela! Sve do 37. tjedna uopće nisam imala dojam da sve to traje čitavu vječnost, nešto na što se mnoge buduće mame žale. A onda se narednih 5 tjedana otegnulo kao žvakaća. Od 37. tjedna preglede sam obavljala u ambulanti odabranog rodilišta. Tu sam već dobila jasniju sliku kako izgleda bolnica, kako rodilište (suprug i ja smo prošli tečaj za trudnice, ali ne u sklopu odabrane bolnice, pa smo žicali da nas puste da malo virnemo :), no nije nam baš uspjelo... od glavne sestre dobili smo odgovore na nekoliko pitanja, što nam je opet pomoglo da si to sve jasnije predočimo), što sve nude tjekom porođaja (pilates lopta, tuš, muzika, mogućnost da niste konstantno prikačeni na CTG, ali ono što nisu imali bila je epiduralna, što mene nije zabrinjavalo, jer sam imala ideju o prirodnom, neinduciranom, porodu koji i te kako boli, ali budem ja to nekako... ). U ovom periodu beba je već formirana i puno roditelja opredjeljuje se na 4D UZV (onaj na kojem nešto jasnije vidite svojeg potomka, ili potomke :D), no mi smo se dogovorili kako ćemo pričekati s uvidom u lik i djelo :D onda kada je napokon upoznamo, uživo. I vi ćete sada, ako niste do sada, reći kako sam ja nekakva divljakuša koja odbija čari moderne dijagnostike, statistike i vizualne projekcije, no ne dajte se zavarati. Kao medicinski educirana osoba, prihvatila sam apsolutno svaku posljedicu ili minus svojih odluka i to je samo moj osoban izbor i pravo na isti. Ja sam od starta znala što i kako želim i prvi put u životu pustila sam se niz rijeku, ili što bi naši brother-Ameri rekli- go with the flow. Prvi put! Trudnoća je trajala 42 tjedna. Da. Dobro ste pročitali. Bebi se, valjda, jako svidjelo biti na sigurnom, toplom, besplatna renta, hrana i tako to :D Posljednja dva tjedna probudila su najpotentniju nervozu u meni. Mogla sam ugristi nekoga, ukoliko bi mi se dovoljno približio jer se nisam smjela puno naginjati na naprijed od stomaka :D Tih dana sam puno šetala, i dalje u Timba cipelkama, skakutala na pilates lopti i pojela hrpetinu ananasa, datulja i popila litre čaja lista maline. Porođaj je bio svojevrsno iskustvo, a ukoliko biste željele pročitati više o tome, pišite mi u komentarima. 

Pitate se gdje su, i zašto ne pišem o pojedinostima Hashimoto-a tjekom trudnoće. Razlog je slijedeći- mene je trudnoća ozdravila. Od prvog dana. Moja autoimuna borba ugušila se rođenjem djeteta, a za mene je ona rođena onoga dana kada je začeta. Ne želim biti patetična, svako ima pravo vjerovati u ono što želi i što ga čini sretnim. Ja vjerujem u pravo slobode izbora i slobode razmišljanja, sve dok ta sloboda ne vrijeđa ili šteti drugima. Iako s najcrnjim prognozama, doktori su moj slučaj promatrali s čuđenjem i sumnjom. Uz redovite kontrole svih aspekata bitnih za Hashimoto-a (TSH, hormoni i anti tijela, vitaminsko-mineralni odnos) nakon mjesec dana došli smo do zaključka da ova autoimuna neman u meni miruje. No, ja nisam jedina kojoj se dogodilo ovakvo što. Kasnije, nakon porođaja, saznala sam da postoje žene koje boluju od uznapredovale multipla skleroze i kojima je bolest praktički nestala dok su bile trudne. Ovo ne znači da planiram biti trudna do kraja života, ali svakako želim iznijeti i tu informaciju jer mislim kako doktori radije govore o lošim ishodima i prognozama, dok se ne usude spomenuti i ovu dobru, pozitivnu stranu statistike. Ne razumijem zašto znanstvo i medicina s takvim gađenjem odbijaju prihvatiti činjenicu o samozalječenju, ili makar trenutnom poboljšanju stanja, već nas automatski bacaju u limbo groznih prognoza za koje vjerujem da autosugestivno i dugoročno ženama nanose samo štetu i bol. Mislim, jedno je proricanje gluposti i davanje lažne nade, što od doktora nitko ne očekuje, ali malo pozitive zbilja nije na odmet. Koliko je u tih 70+% izgubljenih trudnoća zapravo izgubljeno zbog straha, užasne brige i apsolutnog povjeravanja svog zdravlja i zdravlja bebe stručnjacima koji odbijaju prihvatiti drugačiji način i možda, eto, poslušati majku dok im govori. Ja sam hrpu puta sjedila preko puta doktora, specijaliste, odgovarajući na generička pitanja, opisujući svoje stanje, da bih primijetila da me uopće ne doživljava, ne čuje, te me u glavi slaže u onaj folder sa statistikom. Za njih sam ja dobrano prešišala dobnu skupinu zdravih trudnica, te sam statistički nepodobna biti majka. Zbilja sam se naslušala puno toga, ali sam sve kulturno pozdravila i rekla: DOSTA. Zbog takvog stava sada sam mama prekrasne curice koja iz dana u dan napreduje, koja je zdrava, uvijek nasmijana (osim kad je muče zubići). Opet, nemojte moje iskustvo i stavove uzimati zdravo za gotovo. Oni su samo moji. Ja vam ne govorim da doktorima ne vjerujete, da ih ne konzultirate. Ima izvrsnih stručnjaka i sigurno negdje, u nekom univerzumu naše generalno nezaiteresirane planete, postoje ljudi kojima je stalo i to su upravo ljudi koji su statistici pokazali srednji prst i koji stvari i živote mijenjaju na bolje. Slušajte, pitajte, ne odustajte. Vjerujte svojoj intuiciji, jer na kraju dana u krevet odlazite sa svojim mislima, sa svojom bukom u glavi i samo sebi dugujete objašnjenje zašto ste učinili nešto onako kako jeste. I vjerujte, imajte tu mrvu više povjerenja u sebe i snagu svojeg tijela, jer ma kako teška (a vjerujte mi, znam koliko teško može biti...), borba ne mora završiti na vašu štetu.